Knjiga „Dušan Subotić, prota stradalnik (1884–1941) – prota, narodni poslanik i mučenik“ autora Darija Drinića, teologa porijeklom iz Bosanske krajine, predstavljena je kotorskoj publici u hramu Svetog Nikole, uz blagoslov prote Momčila Krivokapića i uz pjesmu hora Srpskog pjevačkog društva „Jedinstvo“ Kotor. Dario Drinić je diplomirao na Teološkom fakultetu u Beogradu, trenutno je na master-studijama iz istorije na Filozofskom fakultetu.
Porijeklom sa Ledenica u Krivošijama, napredni prota Gradiške Dušan Subotić biran je pet puta za narodnog poslanika Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije i stradao je od ruke ustaša 5. maja 1941. godine. Nadahnut protinim likom i djelom, Dario Drinić je pokrenuo istraživanje, čiji su rezultati, pored knjige, obnavljanje protinog groba, podizanje spomenika, snimanje filma i davanje njegovog imena ulici u Gradiški. Knjigu je objavila JU Zavičajni muzej Gradiška, a štampao „Grafid“ Banja Luka. Recenziju su uradili g. Jovan Ćulibrk, episkop pakračko-slavonski, prof.dr Goran Latinović i dr Radovan Pilipović. Knjiga je prije četiri mjeseca izašla u tiražu od 400 primjeraka, ostalo je tek četrdeset komada. U gradiškom kraju je razgrabljena, dio je uzela struka, dio Crkva, a dio obični ljudi, protine komšije...
– Ova knjiga može da bude interesantan pokazatelj i svjetilnik šta je porodica Subotić, koja je ponikla ovdje, dala u drugim našim krajevima, kako se razvijala, kako napredovala, da i ovi Subotići ovdje na neki način prihvate tog svog pretka, za koga možda nisu ni čuli, kaže autor.
Prota Dušan Subotić je porijeklom iz Krivošija, utemeljen je u selu Ledenice, ali je tokom cijelog svog kratkog života u Gradiški na rijeci Savi, na međi carevina (s jedne strane Austrija, a sa druge država tek oslobođena od Turaka i novog okupatora), u neku ruku crpio genetski materijal odavde. Ta njegova buntovna priroda, kaže Drinić, potiče upravo iz ovog krša, kamenjara, koji je Krajina donekle oplemenila („Oj Krajino, krvava haljino“).
-Prota Subotić je jako značajna ličnost u političkom i društvenom životu Kraljevine Jugoslavije, iščeličio se u austrijskom ropstvu. On je dvostruki stradalnik- stradao je u vrijeme Prvog svjetskog rata, optužen i osuđen na čuvenom veleizdajničkom procesu 1915. godine u Banjoj Luci, odrobijao Prvi svjetski rat u Crnoj kući, da bi ga ista ta kuća – čuveni zloglasni Banjalučki zatvor, sačekala i 1941, skupa sa nadležnim episkopom banjalučkim Platonom, zvjerski izmučila, ubila i bacila u rijeku Vrbanj. Njegovo tijelo je pronađeno tek 1946. godine i preneseno u Gradišku na jednom ogromnom sprovodu (Gradiška je mnogostradalni kraj, druga je najstradalnija opština u Evropi, izgubila je 40 posto stanovništva u Drugom svjetskom ratu). Prota je prednjačio među ljudima toga vremena, bio je smetnja novom poretku Nezavisne države Hrvatske, kao neko ko je bio kadar da pobuni narod u tom kraju, da bude na čelu ustanka, pošto je za narodnog poslanika biran u pet saziva: 1920, 1923, 1925, 1935 i 1938. godine. Bio je ličnost koja ima težinu i njegov kraj ga još više izdiže na ljestvici Gradiščana, jer je on upravo za taj svoj kraj izgubio glavu, tvrdi mladi bogoslov- teolog. Ističe da je svojom smrću prota Subotić posijao sjeme – kvas hrišćanskih vrijednosti u svom zavičaju.
– Uspomenu na Dušana Subotića čuvale su stare gradiške porodice. U vrijeme ovih ratnih dešavanja, kad se svijest probudila, odmah 1992. godine, prota Subotić je dobio ulicu upravo kraj Crkve Pokrova Svete Bogorodice u Gradišci, koju je on sagradio, a ustaše porušile 1927. godine. Ono u čemu se vidi kvas koji je ostavio u narodu, taj plemeniti i dobar zalog, jeste da su stradalni ljudi koji su se vratili iz logora u Jasenovcu (preko Save je Stara Gradiška, sa zloglasnim ustaškim gubilištima za srpski narod), već 1946. godine počeli da sakupljaju materijal porušene crkve da bi obnovili svoj hram. To je taj kvas, ta vjera u vaskrsenje koju je on ostavio ljudima i nemjerljivo ih zadužio, a mi smo mu vratili ne samo nazivom ulice, nego i spomenikom koji smo proljetos podigli na najljepšem mjestu u gradu (akademski vajar Vladan Stajčić), navodi Drinić. Objašnjava da je krsna slava Časne Verige ono što povezuje članove familije Subotić rasute u svijetu.
-Preci Dušana Subotića su početkom 19. vijeka odselili u Ravne Kotare u Dalmaciju, jedna grana, a u Potkozarje (sjeverozapadni dio BiH), druga grana. Tu se razvila široka porodica koja je i danas mnogobrojna, a ono što ih povezuje sa ovim to je krsna slava - Časne Verige, praznik koji je potpuno nepoveziv sa Krajinom, a vezan je za mornare, za Baziliku Sv. Petra u Rimu, Sv. Petra u lancima. Subotići to nasljeđe donijeli u one krajeve i čuvaju to svoje utemeljenje odavde. Zanimljivo je da su ovi bokeljski Subotići, kako piše Dionisije Miković, iguman manastira Banja kod Risna, u stvari rodom Hercegovci sela Vrba kod Gacka koji su bježeći pred Turcima došli tu, zatekli se na večeri kod jedne bake. Pošto su došli u subotu, od tada se zovu Subotići, to upravo piše taj jeromonah i ostavlja nam divno svjedočanstvo krajem 19. vijeka, a mi ga evo nadopunjujemo žitijem ovog čovjeka, koji je, možda, jedan od najplemenitijih izdanaka te loze zasigurno kroz njeno trajanje, a relativno nepoznat, smatra Drinić. Promociju je organizovala Dušanka Subotić Homen, protina unuka, u saradnji sa Srpskim pjevačkim društvom „Jedinstvo“ i novinarom Dušanom Davidovićem.M.D.Popović

Fotografije i ordenje kao svjedočanstva

-Slabo se ko ovim temama i bavi, ali smo zajedno sa Bojanom Vojinovićem, direktorom Zavičajnog muzeja, shvatili značaj lika i djela prote Subotića i pokrenuli projekat koji uključuje knjigu, film, izložbu originalnih protinih predmeta (naš muzej je od grane Subotića iz Kanade dobio na poklon lično protino ordenje koje je on dobio u vrijeme svoje službe od 1920. do 1941. godine). Od jedne protine sačuvane fotografije koju je Gradiška imala, imamo sada 30 fotografija, svaki predmet je dragocjen. Nije bilo lako, ispočetka je moja lična muka bila da mu obnovim grob, da animiram i porodicu. I protin otac je bio sveštenik u Gradiški, u vrijeme izgradnje prve crkve 1866. godine. Komunizam je učinio svoje, svi članovi Subotića, ako nisu stradali od ustaša u ratu, bili su prisiljeni da odu iz Gradiške, kao neko ko je utemeljen u radikalskoj porodici, u svešteničkoj kući. Tako su otišle 52 građanske porodice, objasnio je Drinić.

O proti govore i u filmu

-Slikari iz Gradiške uradili su i nekoliko umjetničkih slika, a snimili smo i dokumentarno-igrani film u kome smo okupili dvojicu arhijereja SPC, episkopa banjalučkog nadležnog Jefrema, episkopa pakračko-slavonskog Jovana Ćulibrka, profesora na Cetinjskoj bogosloviji (koji je i recenzent knjige), mnoštvo univerzitetskih profesora, Gojka Subotića, daljnjeg protinog rođaka, kome je prota predavao vjeronauku. Prije pet dana umro je i najstariji sagovornik u filmu, Rade Babić, deka koji se upokojio u 96. godini, pjevao je u crkvenom horu dok je prota služio i kradom mu kao dijete išao kupovati cigare, budući da je prota pušio. Imali smo i sagovornicu, muslimanku iz Gradiške, koja je tako lijepo govorila o tom suživotu u Gradiški između dva svjetska rata. Ispričala je kako je ustala u autobusu da bi mu ustupila mjesto, a proti je to tako bilo značajno, da je onda, kao poslanik i on u kafani ustao njenom ocu – opančaru, u znak poštovanja što je njegova ćerka učinila taj plemeniti gest. Ta anegdota govori o proti kao čovjeku širokih shvatanja, slovenske čiste duše, ponikle u kamenu, oplemenjene u posavskoj ravnici, koja ga je malo „omekanila“ i svrstala u red sveštenomučenika, kazao je Dario Drinić u razgovoru za „Dan“.